killbarbieslut
13.03.2007., utorak
MOŽETE VI TO......
|
Evo kao sta vidite tu lijevo, ovo desno imam novog kucnog ljubimca, pa budite tako dobri i nahranite ga kad posjetite blog, imate dole nacrtanu muhu, kliknite na "more" i to je to...... danke |
- 22:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #
LEKCIJA IZ DRAGOG NAM HRVATSKOM
|
ETIMOLOGIJA  Za početak malo povijesti....U davna vremena, kada su se Adam i Eva hm, razmnožili i donijeli nam na svijet prve generacije, morali su im dati nekakva imena. No, čini se da se nažalost nisu baš istakli originalnošću ( je li i to zbog Jabuke?...), kod biranja imena, pa je došlo do zabuna jer su se svi slično zvali.Neš ti izbora od dva imena.... Jel Otuda nadimak Junior? To je možda bila prvotna ideja koja je trajala neko vrijeme dok nije postalo nekome prenaporno zvat sina Adam Junior.Junior.Junior.Junior.....ili još nisu znali pobrojat koliko Juniora ime sadrži..dobro to im ne predbacujem. zaboravite posljednje...no, neću sad u to ulazit....kako god, evolucijom se ljudima razvio mozak ( čast iznimkama,kojih ima) i dosjetili su se kako bi si mogli dati još neko ime uz to ime ali pošto im je već dopizdilo od istih riječi nazvali su to drugo ime PREZime.....naravno da si ga nisu sami davali jer bi opet došli do istog problema, samo ovaj put svojom krivicom- JEBOTE, SVE BI BILO PUNO Jebača ili Zgodnića.....tako da su davali jedan drugome po nekoj njihovoj izraženoj osobini..okrutno...okrutno.....e da, bili su pametni ti naši preci......geni se vide..... RIBIĆ- hm.....mislim da je ovo dosta očito.... osobi s ovim prezimenom se očito netko bavio najstarijim zanatom na svijetu, ......., možda ga je i pokrenuo....pretpostavljam da je izvorno prezime glasilo RiBitch, ajde riba bar znas od kuda vuces korijene....kasnije su možda lovili ciple po Mrtvom, pa eto otkud preobrazba.... ALEšEVIĆ-: ...... Uf, ovaj je jebao sve od reda... TOPIĆ- netko je dosta često nosio topiće...o rodu necemo raspravljat... TRTANJ- tu treba prvo vidjet kako glasi pravo Mensonovo prezime...... KOVAČEVIĆ- a joj....sigurno je kovao puno puno željeza za odstrijel osoba s crne liste....sta se prenijelo na Neke generacije do dana današnjeg......kojima ne fali istoga..... PUŠKARIĆ- "znam te puškooo dok si pištolj bila....", poznato,ha? ZAVIDIĆ- a ovaj je očito svima vama jako zavidio na sklonostima i aktivnostima pa eto.... ČUDNI SU PUTEVI GOSPODNJI! |
- 15:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #
12.03.2007., ponedjeljak
|
01.10.2006. godine izglasan je jedan jako pametan zakon koji se tiče droga. Vjerujem da je većina vas čula za njega, a za one koji nisu Zakon glasi kako se osobu ulovljenu s jednim jointom može poslati u zatvor na godinu dana. Dok se prije koju godinu posjedovanje jointa tretiralo kao prekršajno djelo za koje bi morali eventualno platiti kaznu, eto danas riskirate malo poduži boravak u zatvoru. Na prvi pogled čnini se smiješan, no ovo je zapravo prilično pametan potez. Pa ako ništa, ljudi se više neće moći žaliti kako policija ništa ne radi i ne obavlja svoj posao. Ako svako toliko evidentiramo par osoba koje su policajci uhvatili na "djelu" i poslali u zatvor kako će se netko usuditi reći da se u ovoj državi ne poduzima ništa protiv problema zvanog Droga. Tj., ako vas spopadne bijes kada u novinama pročitate kako je neki diler na slobodi nakon 50 prijava i povećeg pronalaska droge kod njega, možda će vas smiriti policijske evidencije koje će pokazati kako je ipak prošlog mjeseca ulovljeno nekoliko osoba s drogom. A što se tiče onog dilera iz prošle rečenice, policija je možda s njim popila koju kavicu i na lijepo mu objasnila da nije u redu to što radi....pa valjda više neće....tu možemo biti mirni.....možda mu je i uzela koji dio pa da ima manje za dilati....dok se kod onih jadnika s jednim jointom nema što uzeti kako bi se smanjio problema droga, osim njih samih ....pa se to i čini...Koliko su inače kazne nepropocionalne počinjenom djelu neću sada previše komentirati ( dovoljno je reći da se za silovanje dobiva koja godina zatvora, dakle skoro isto kao i za ovaj nesretni joint)...pitanje jest, vrijedio ovaj zakon još uvijek ili ne ( u to pak nisam upućena), je li donesen stvarno u svrhu smanjena broja narkomana u našoj državi ili služi samo kao posao- Paravan policiji dok su pravi i opasni kriminalci za društvo na slobodi? Procijenite sami..... |
- 19:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #
08.03.2007., četvrtak
bukowski majstor
|
evo upravo sam naišla na neki forum o bukowskom, bilo je tu svega, i rečenica koje opisuju njegovu genijalnosti, i onih drugih kojima se zamjerila njegova glavna tema cuga pa odmah povezuju njegovo pisanje sa bljezgarijama čovjeka koji nema ništa od života pa bez veze sere kako je sve u kurcu i piše gluposti koje nemaju veze s normalom. istina je da bukowski dosta spominje cugu, prostitutke, sex, silovanja, tuču itd., ali stvar je u tome što u svakoj njegovoj priči ima dubine, što on pogađa točno u bit problema a prikazuje ga na humorističan način ne ustručavajući se koristiti proste riječi, i teme bez ikakvih granica. U tome i jest ljepota bukowskog, što se je uspio osloboditi svih živih granica, pisati slobodno ubacujući kakve god pizdarije hoće, i na kraju napisati djelo nakon kog ces ostati ako si ga SHVATIO puf....................................................to može samo majstor.............. |
- 21:34 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Charles Bukowski : Genij mnosštva
|
GENIJ MNOŠTVA Postoji dovoljno izdajstva, mržnje, nasilja, besmisla u prosječnom ljudskom biću da se opskrbi bilo koja vojska bilo kojega dana. Najbolji su Ubijači Oni Koji propovijedaju protiv ubijanja. Najbolje Mrze Oni Koji Propovijedaju LJUBAV NAJBOLJE- NAPOKON- RATUJU ONI KOJI PROPOVIJEDAJU MIR Oni koji propovijedaju BOGA TREBAJU BOGA Oni koji propovijedaju MIR Nemaju Mira ONI KOJI PROPOVIJEDAJU LJUBAV NEMAJU LJUBAVI ČUVAJ SE PROPOVIJEDAČA Čuvaj se Upućenih Čuvaj se Onih KOJI UVIJEK ČITAJU KNJIGE. Čuvaj Se onih Koji Preziru Siromaštvo Ili Se Ponose Njime Čuvaj Se Onih Koji Su Brzi Na Pohvalama JER ZA Uzvrat Trebaju POHVALU čUVAJ SE Onih Koji Lako Osuđuju Oni Su U Strahu Od Onong što Ne Znaju Čuvaj Se Onih Koji Uvijek Traže Mnoštvo; Oni su Ništa Nasamo Čuvaj Se Prosječnog Čovjeka Prosječne Žene Čuvaj se Njihove Ljubavi Njihova je Ljubav prosječna, Traži Prosječno Ali Njihova je Mržnja Genijalna Postoji Dovoljno Genijalnosti u Njihovoj Mržnji Da Te Se Ubije, Da Se Ubije Bilo Koga. Ne Želeći Samoću Ne shvaćajući samoću Oni će Pokušati Da Razore Sve Što ne odgovara Njihovim predodžbama. Nesposobni Da Stvaraju Umjetnost Oni Je Neće Razumjeti. Svoj Neuspjeh Kao Stvaraoci Oni Će uzeti Kao Neusopjeh Svijeta Nesposobni Da Ljube u Potpunosti Oni će Vjerovati DA JE TVOJA LJUBAV DJELOMIČNA I ONI ĆE TE Mrziti I NJihova Će Mržnja Biti Savršena Poput Sjajnog Dijamanta Poput Noža Poput Planine POPUT TIGRA POPUT kUKUTE Njihova najčišća UMJETNOST. |
- 21:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
31.01.2007., srijeda
pitanje mjeseca....za početak....
|
evo post posvećen trtnju, po njegovom ukusu, kratak i jasan, i naravno o njemu samome: TKO MISLI DA JE MENSON ZGODNIJI OD TRTNJA???????????????????????????????????navalite s odgovorima i priložite objašnjenje hehe.........  |
- 00:48 - Komentari (19) - Isprintaj - #
25.01.2007., četvrtak
evo još jedan....
|
Znala su se dogoditi vremena kada bi ja i Magda progovorili više od par nepovezanih neartikuliranih glasova koji bi čak davali neke naznake da ćemo možda pokušati ne samo poslušati što ovaj drugi ima za reći, nego ga čak i saslušati. Odnos mene i Magde nije bio čudan. Iako su ljudi često znali govoriti da je bio takav. No, što ljudi znaju? Ljudima je sve čudno što se razlikuje od njihovog ustaljenog, normalno definiranog života. Kada bi mene pitali, ne bih vam se previše trudio objašnjavati kako sam ga ja shvaćao (naš odnos dakako), bila je to jedna od onih stvari koje je bilo dovoljno osjetiti, ne želeći je ograničavati riječima, objašnjenjima, definicijama. Magda i ja nismo više često pričali, koliko smo znali dok smo se još viđali. Zapravo, od zadnjih svađa, kada smo se definitivno rastali, jedva da smo tu i tamo progovorili koju riječ, a i to se je dešavalo uglavnom kada bi nas zaboljele oči i mišići lica od pokušavanja slaganja što prirodnije, nezainteresiranije, umjetne face. Uglavnom nismo mogli podnijeti jedno drugo, bilo je između nas previše negativnih energija, previše riječi, previše objašnjavanja. Magda je znala biti iritantna, puna sebe, zračila je jakošću, sigurnošću, čvrstoćom. Teško je bilo svađati se s njom. Trebalo je stvarno uložiti puno truda, znoja, misli. Magda je bila pametna, ali ohola. Volio sam Magdu. Tog sam dana sjedio kao i obično na klupici ispred zgrade, i zapalio jednu dok sam čekao prvi jutarnji bus. Vidio sam je kako izlazi iz zgrade, točno u pet do sedam, kao i svakoga dana. Ne znam zašto, no odlučio sam je zazvati. - Magda!,- viknuh. - Bok- kratko je odgovorila, krišom nakon toga dobacila još jedan pogled i produžila lakim korakom pokraj mene, kao da ima sto lijepih misli u glavi, i kao da me zapravo nije niti zamijetila. -Magda!, viknuh jače,još jednom. Okrenula se, namrštila, podigla obrve i iziritirano rekla: - Dozlaboga, Johne, čula sam te i prvoga puta. Mislim da nemamo o čemu pričati. -Oh, Magda, varaš se. Oboje smo ljudi. ljudi imaju mnogo zajedničkih tema, ako ništa, uvijek se mogu jadati tome što su se rodili kao ljudi, što sada sjede u raznim parkićima po raznim klupicama, i razmišljaju hoće li im sav ovaj zemaljski jad ipak jednog dana nečemu poslužiti. - Johne, iskreno, ne razmišljam trenutno o tome, imam previše problema da bih još i o ovome razglabala sama sa sobom. Počevši od onih najmanjih, svakodnevnih na poslu, pa do Rainine bolesti. Opet je imala napadaj astme, jučer kasno navečer, kada sam već legla u krevet i počela osluškivati kapi kiše kako padaju niz crijep. Uostalom, čekaj malo, zašto ja tebi to govorim? Vidi se da i ti imaš masu problema, sam sa sobom, oh, Johne, blago tebi, i ja bih voljela svakoga dana tri četvrt sata provesti poput tebe na toj klupici i baviti se glupostima, razmišljati o tome što ću danas raditi, koje kino posjetiti, ali nažalost, netko se mora brinuti i za Rainu. oh, evo mi busa. Bok, Johne, uživaj. -Magda, čekaj malo. Ne idi na ovaj bus, ja ti moram nešto reći, sjedni. - Ma jesi li ti pobogu normalan, kako ću na posao? -Mag, ovo je bitno. Sjedni kad ti kažem. Znao sam da će me poslušati i vratiti se iako je bila krenula prema busu. Ponekad racionalno samo smeta, podiže neku prepreku u življenju, u proživljavanju života, u sakupljanju onih trenutaka koje će naša duša sačuvati i dati u poklon vječnosti. Polako se okrenula, polako vratila, i sjela do mene. - Reci, što je to toliko bitno, da ja moram zakasniti pola sata na posao? -Magda, reci mi, zašto si sjela?, upitao sam je. - Johne, zar ti to mene provociraš? Kasnim, ne izvršavam svoje obaveze da bih saslušala što je to toliko bitno, da bih napokon saznala zašto me tu čekaš cijelo jutro, a ti me još i zajebavaš. |
- 16:12 - Komentari (3) - Isprintaj - #
23.01.2007., utorak
....evo nešto moje.....ulomak iz jedne moje priče....
|
Bio je lijep dan. Bio je jedan od onih dana kada mi je život dopustio da nađem sama sebe zateknutim što još uvijek dopuštam da u mene udahne bar malo svoje životnosti, da se na trenutak osjećamo kao nekakvi stari prijatelji koji su se nakon dugo godina sreli. Možda mu nisam čak niti ja dopustio da uđe, možda se uspio ušuljati nekakvom zaigranom magijom, iskoriteći odsutnost moga pogleda koji je zastao u daljini, zbunjen osjećajem koji je ugledao. Tog se dana, tog svibanjskog dana za mene se dogodilo nešto sasvim čudnovato. Odlučio sam na jedan dan popustiti i prijateljovati sa životom. Zapravo nisam imao izbora. Sile sunca, laganog drhtavog povjetarca i sile jednostavnosti i prekrasno narušenog mira udružile su se i preplavile moj mozak, utopile su sve misli u sebi i zavladale njime. U tom trenutku mogao sam čisto i zaplakati, ali nisam htio riskirati. S obzirom na okolnosti, mogao sam poprilično rastužiti Magdu. Ne bih se mogao okladiti da bi mi povjerovala da ove suze nisu krajnji stadij moga ludila, moje rastrojenosti, moje sudbine. Kad bi pak i bilo tako, jadnica bi se prestrašila, samo luđak u tako kratkom roku može istinski mijenjati raspoloženja, od one mračne vizije pakla svoje duše još jučer, kada mi se jedna noć činila tako beskrajnom i dugom, kao da je ocrtavala mučenje u trpljenju cijeloga života, pa do ovog današnjeg neobjašnjivog ispada sreće. Pa luđak i jesam, što li drugo mogu biti. Sjeo sam se tako na jednu od klupica u parkiću. Na klupici do mene sjedile su neke dvije mlade majke sa bebama u kolicima, a na onoj preko puta neki umorni starac. Život je bio tu. I ja sam bio dijelom njega. Sunce je pržilo ,a vodoskok postavljen nasred parkića dostojanstveno je i ujednačeno žuborio, sunčeve zrake prodirale su kroz njega, svake sekunde osvijetljavale drugo mjesto, pa nestajale. On ih je ignorirao, iako se mijenjao. Jeli moguće da je i mene par sunčevih zraka uspijelo promijeniti? Osjećao sam se poput razdraganog dječaka koji se zatekao na nekom sajmu i sada važno korača gledajući što se nudi, promatrajući svaki štand, slušajući zvukove prirode, i glasne babe kako izvikuju cijene svojih proizvoda i nude ih publici. Gledao je taj dječaka u meni obitelji kako ponosno koračaju, djecu kako zaigrano trčkaraju ispred roditelja, a oni ih tu i tamo opominju,reda radi. Promatrao je pse lutalice, mačke, smeće sa tržnice po podu, rijeku kako mirno stoji i sunča se, ponosno kazalište koje podsjeća da smo u gradu, djecu sa balonima, djecu sa fritulama, vrtuljak u daljini, sve je to gledao i divio se kao da mu je sve to nešto novo. Samo nije mogao pogledati nebo, suncu u oči jer bi zasigurno oslijepio, oči su se trebale priviknuti na taj sjaj, na tu radost, na tu jednostavnost. |
- 21:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
Neki dan umro je prijateljičin tata. 44 godine, neotkriveni rak pluća. Nju nisam vidjela od osnovne škole, znači dobre četiri godine ( naravno, ako izuzmemo one povremene susrete u busu, i Užurbane pozdrave koje si dobacimo u gradu uz klasična pitanja i odgovore poput Kako si, Dobro, Što Ima Novoga, Ništa, Kod tebe?). Kada sam čula što se dogodilo nisam ni trenutka razmišljala hoću li otići na sprovod ili ne, iako su ti Posljednji pozdravi nešto što stvarno ne volim a još manje razumijem. I tako sam otišla. Kada sam stigla na groblju se već bilo okupilo dosta ljudi. Dok se čekalo da sprovod počne ljudi su se počeli okupljati u male grupice i pričati o koječemu. Ispred kapelice stajali su ostali čekajući u redu za dati saučešće. Stvarno je bila masa ljudi, i prvo pitanje koje mi je palo na pamet bilo je Koliko je ljudi toga čovjeka stavrno poznavalo, i koliko je njih bilo stvarno dobro s ožalošćenom obitelji. I tako sam nakon ništa manje od desetak minuta čekanja i ja došla na red. Oko lijesa stajalo je par žena, par muškaraca i Ona. Ljudi ispred mene išli su od osobe do osobe, davali joj ruku uz koji tužan pogled koji bi trebao izraziti suosjećanje. Ona je stajala na kraju kapelice i nije se mogla prestati tresti od plača i jedva da je vidjela ikoga tko joj je izrazio Sućut. Na brzinu sam dala ruke tim osobama koje nisam znala, jedino sam njegovu žena prepoznala, a onda sam došla do nje i zagrlila je. Odmah sam znala kako u tom času ništa i nitko ne može ublažiti njenu bol i kako je ovo čisto mučenje za nju i njenu obitelj.Izišla sam van i imala čast stati pored dvije postarije žene i uživati u njihovu razgovoru. Jadnice dve, ostale su same,sad će mali bit glava kuće. Kako će sad nastavit živet? Otkud im soldi? A on je bil taako dobar čovek, se bi bil storil za njih, Stvarno mi ni jasno s čem je ovo zaslužil? Boga ni lakho razumet, ne, ni, ali tako mora bit, Ma videj ih, Evo mu žena gre van, tužno zgleda, tužno, jadnica brižna........Istina, istina, Radojka, čemu nam sav ovaj život, kad nikad ne znaš kad ćeš poć ća, bil ti dobar al ne. Videj,videj, evo mu i kćeri, vidiš ona va lepoj crnoj haljine, a evo i njezinega brata, on se nekako čudno drži, čini se da ni ne plače, čudna stvar, čudna.Kao da nije dosta,ženetima se priključio prijatelj.Alo, Mare, evo i tebe, nego da te pitam, si popravila onaj šparget? Alo,Jure, pa nećemo na sprovodu o temu govorit, al ako baš imaš vremena, jedan odvijač mi je pal...... U tom trenutku dala bih sve na svijetu samo da sam mogla pobjeći s toga mjesta. Ali, cirkus još nije bio gotov. Kako da niti počne bez Svećenika? Malo je čovjek kasnio, pa su se ljudi morali micati kako bi parkirao točno ispred crkve, nedaj bože pet metara dalje, možda se onda ne bi primjetio njegov novi auto. I dalje mi se više ne da o tome ni pisat, uglavnom, ako umrem ubrzo, molim sve koji su ovo pročitali nek mi budu svjedoci da sam izjavila da hoću da me se spali, jebemu sve, ne želim nikakve babe da komentiraju ventilacije ni špargete na mom sprovodu niti masu polupoznatih ljudi da seru mojoj obitelji kako sam bila naprosto prekrasna osoba. Mir s vama. |
- 18:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #
22.01.2007., ponedjeljak
Ring Lardner "Kako pisati kratke priče"
|
Ljubav se rađa i dolazi do vrhunca kad muškarac i žena, jedno drugom potpuni stranci, započnu razgovor u vlaku koji se kreće na istok. - Dakle - reče godpođa Croot, jer to je bila ona- što mislite o Kanjonu? - Dobra rupa- odgovori njezin pratilac. - Baš se čudno izražavate!- odgovori gospođa Croot.- A sad mi zasvirajte nešto. |
- 23:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Ožujak 2007 (5) Siječanj 2007 (6) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
- Zar nam se nećete pridružiti?- bio me nedavno upitao neki poznanik vidjevši me posve sama poslije ponoći u nekoj kavani koja je bila gotovo prazna.- Ne, neću - rekoh. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||